KLAP KLAP: razgovor sa Sandrom Lončarić – Sokol ga nije volio
Išli smo na generalnu probu prve ovosezonske dramske predstave HNK Osijek,” Sokol ga nije volio“, autora Fabijana Šovagovića, u režiji Filipa Šovagovića.
Među 25 lica u “dramskoj kronici u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem” najviše nas je dirnula izvedba Sandre Lončarić i njezin lik Staže – žene, majke, kćeri i skrbnice u vihoru rata.
Nakon nekoliko izvedbi, našli smo se sa Sandrom u HNK Osijek, kako bi pričali o predstavi, publici, počecima glume…
Sandra nam je za početak objasnila kako je drama “Sokol ga nije volio” bazirana na istinitom događaju. Lik kojeg glumi Anja Đurinović (Joza) zapravo je Fabijan Šovagović koji je tijekom Drugog svjetskog rata završio kod strica, nakon što su mu oba roditelja umrla. Nažalost, Sokol je priča o ratu koji je uvijek aktualan, stalan je, samo se mijenjaju “razlozi” i imena.
Kaže kako ljudi imaju potrebu s njima pričati nakon predstave. Publika prepoznaje svoje osobne priče, prepoznaju u likovima svoje bake, djedove, tate…Složili smo se da je to ta draž kazališta, da uvuče ljude u priču i izazove reakciju. Za Sandru je bitna emocija koju izvedba potiče, da taj kazališni čin bude terapeutski.
Osobno preferira klasično kazalište. Kada je u Zagrebu, voli ići gledati predstave. Kao gledateljici, za nju je pljesak nagrada za trud i rad. Ne voli kad primijeti da netko od kolega šmira, odmah to prepozna. Ipak, nikad nije preskočila pljesak na kraju predstave.
Kada je na sceni, “turn off” su joj mobiteli koji svijetle u publici i naravno kada netko priča. Jednom je čak došla do dvojice učenika koji su bez prestanka pričali i fino im je zapjevala u lice. Odglumila je scenu u gledalištu. Voljeli bi upoznati tu dvojicu i čuti njihov doživljaj izvedbe. Možda su od tada postali zahvalna publika (nada umire posljednja).
S obzirom na temu Sokola, morali smo se dotaknuti kazališta u Osijeku 1990.-ih. Sandra je tada studirala u Osijeku i počela je raditi u HNK Osijek.
Na audiciji za Akademiju (tadašnja podružnica Akademije dramskih umjetnosti Zagreb) završila je zbog izleta u Osijek. Naime, profesori su njoj i njenim kolegama u srednjoj školi u Našicama, proslijedili poziv na audiciju u Osijek. Rekli su im da će dobiti opravdane sate. Pola razreda otišlo je na audiciju. Tako je Sandra, došla na audiciju neopterečena, ali i s dobrim osjećajem da pripada kazalištu, bez obzira što je tada bilo razrušeno.
Bio je to novi početak za kazalište u Osijeku, uz novu glumačku generaciju. Osim Sandre, na svojim počecima bili su i Krešimir Mikić, Saša Anočić, Hrvoje Barišić… Za vrijeme rata, smatra Sandra, kazalište je bilo izvor nade, donijelo je nešto novo u svakodnevicu i pružalo je utočište ljudima koji su bili prožeti traumom rata.
Od tada je Sandra postala nacionalna prvakinja drame, igrala je u mnogim značajnim filmovima i TV serijama, dobila brojne nagrade, a zadnja nominacija bila je nominacija Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u TV drami, za ulogu Vesne Horak u dramskoj seriji “Šutnja”.
Razgovor smo završili s našim zaključkom da je uvijek bila i ostala dosljedna sama sebi. Drago nam je da smo je upoznali izvan scene te smo potvrdili da je uvijek na visini zadatka i da ima dobar utjecaj na ljude oko sebe.
Hvala Sandra!
KLAP KLAP 🙂
